Potrebu za ovakvim člankom potkrepljuje činjenica da osobe s invaliditetom nepotrebno imaju stigmu kako se ne mogu uključiti u „normalan“ proces treninga.
Vježbanje, kao neophodni dio rehabilitacije i kinezioterapije, osobe s invaliditetom praktički prolaze cijeli život, kako kroz državne ustanove tako i privatne. Međutim, što ako požele nešto više?
Terapeut je prva osoba koju kontaktiraju, dok se u sportske centre ne usude ući. Imaju li opravdan razlog ili je to njihov iracionalni strah?
Kvalitetni i školovani treneri u tome vide izazov, način kako u pravom smislu riječi implementirati svoje znanje, samoaktualizirati se. Kako izgleda i započinje vježbanje pročitajte iz obje perspektive.
Perspektiva osobe
Korak prvi
Preporukom druge osobe, osoba stupa u kontakt s trenerom, te najčešće s dozom opreza pristupa razgovoru. Tijekom tog razgovora objašnjava svoju problematiku, želju ali i strah kako će to sve izgledati jer ipak, amputacija potkoljenice i vježbanje sa protezom nije mala stvar.
Korak drugi
Kreće prvi trening, sluša pažljivo trenera. Ne usudi se izvoditi sve vježbe jer osjeća bol što kroz opterećenje mišića, ali i fleksibilnosti istih. „Nikad bedrene mišiće nisam tako osjetila.“ Preživjela prvi trening sretna i zadovoljna.
Korak treći
Bol i umor mišića... „Što se događa? Je li sve ok, da nije nešto puklo? Htjela bi osim nogu i trup i ruke i guzu i sve ojačati i oblikovati. Hoćemo i to i to i to? Žulja me malo kad radim proteza jel to normalno?“
Drugi trening i detaljni razgovor s trenerom.
Korak četvrti, peti, šesti…
Ponavlja se korak treći. „Hej počela sam se znojiti a nikad se ne znojim.“ „Super se osjećam i jedva čekam drugi trening“ Stječe povjerenje u trenera.
Perspektiva trenera
Korak prvi
„Tko zna što će me sad dočekati. Svašta je napričala preko telefona.“ Trener traži da ponese dokumentaciju od operacija, nalaz i preporuku liječnika specijalista. Informativni razgovor prolazi dobro jer uvidom u dokumentaciju i razgovorom vidljivo je što ne može, a što bez problema može izvesti jer biomehanika i anatomija jasna su stvar. Dogovara se prvi trening.
Korak drugi
Osmišljavaju se osnovne vježbe za jačanje velikih mišićnih skupina sukladno mogućnostima i stvara se okvirni plan i program treninga s naglaskom na deficitarne zone. Zovu se kolege, suradnici fizioterapeuti strah je prisutan da nešto ne zezneš. Razmjenjuju se mišljenja. Kreće se postepeno.
Korak treći
Prvi trening prolazi u isprobavanju i modificiranju pojedinih vježbi kao i plana i programa sa stavom „svemu se može pronaći način“. Trener shvaća da osoba nema apsolutno povjerenje te pokušava opustiti vježbača. Iako zvuči neprofesionalno zbijaju se šale na račun proteze i stvara se prijateljska atmosfera.
Korak četvrti, peti, šesti...
Ponavljamo korak treći te nakon izvjesnog vremena stvaramo konkretan obim vježbi te realno definiramo ciljeve. Šale o protezi su još uvijek tu, ali i trener dobije porciju na svoj račun.
Gledajući perspektive realno je reći da i trener ima strah i dozu opreza jednako kao i osoba s invaliditetom.
Za pravu uključenost osoba s invaliditetom u proces tjelesnog vježbanja potrebne su obje strane. Treneri sa svojim znanjem i hrabrosti u primjeni istog, te druge strane s povjerenjem u trenera.
Kako osobe s invaliditetom nemaju iskustva s procesom treninga, tako i treneri nemaju iskustva s treniranjem njih i u tome je problem.
Skupimo hrabrosti i upoznajmo se!
